Alergijske reakcije

Alergijske reakcije, također zvane reakcijama preosjetljivosti, su reakcije imunološkog sustava pri kojima dolazi do oštećenja normalnih tkiva tijela. Načini kojima imunološki sustav brani tijelo i oni kojima nastaje reakcija preosjetljivosti vrlo su slični. Zbog toga, protutijela, limfociti i ostale stanice koje su normalno obrambene sastavnice imunološkog sustava, sudjeluju u alergijskoj reakciji kao i u reakciji na ..transfuziju krvi, autoimunim bolestima i reakciji odbacivanja presađenog tkiva.

Koristeći izraz alergijska reakcija, većina ljudi misli na reakcije koje uključuju protutijela vrste imunoglobulina E (IgE). IgE protutijela vežu se na posebne stanice, uključujući bazofile u krvotoku i mastocite u tkivima. Kada IgE protutijela koja su vezana za te stanice susretnu antigen, u tom slučaju nazvan alergen, stanice su potaknute na otpuštanje kemijskih tvari koje oštećuju okolna tkiva. Alergen može biti praktički bilo što―čestica prašine, zrnce peluda, lijek, hrana―što djeluje kao antigen i potiče imunološki odgovor.

Ponekad se za opisivanje skupine, često nasljednih i sa IgE posredovanih bolesti, koristi naziv atopijske bolesti, kao što su to alergijska upala nosne sluznice i alergijska astma. Atopijske bolesti poznate su po svojoj sklonosti stvaranju IgE protutijela na bezazlene udahnute tvari, poput peludi, grinja, životinjske dlake i prašine. Ekcem (atopični dermatitis) je također atopijska bolest, premda je uloga IgE protutijela u tom poremećaju manje jasna. Međutim, osoba s atopijskom bolesti nije u povećanoj opasnosti od razvoja IgE protutijela na alergene unesene ubodom, kao što su to lijekovi ili otrovi kukaca.

Alergijske reakcije imaju raspon od blagih do jako izraženih. Većina reakcija sastoji se od neugodnosti uzrokovanih suzenjem i svrbežem očiju ili kihanjem. S druge strane, alergijske reakcije mogu biti opasne po život ako prouzroče iznenadne poteškoće pri disanju, poremećaj rada srca i vrlo nizak krvni tlak (hipotenziju), što dovodi do šoka. Ta vrsta reakcije, zvana anafilaksijom, može se razviti u osjetljivih ljudi u različitim prilikama, npr. ubrzo nakon obroka izvjesne hrane, uzimanja nekih lijekova ili nakon uboda pčele.

Dijagnoza

Svaka alergijska reakcija potaknuta posebnim alergenom, glavni cilj dijagnoze je pronalaženje toga alergena. Alergen može biti biljka koja raste u određeno doba godine, poput trave ili peluda ili tvar poput mačje dlake, lijekova ili hrane. Alergen može izazvati alergijsku reakciju kada dođe u dodir s kožom ili okom, kada je udahnut, pojeden ili ubodom unesen u kožu. Često se alergen može otkriti pažljivom suradnjom liječnika i bolesnika.

Testovi mogu pomoći pri određivanju jesu li simptomi povezani s alergijom i koji je alergen odgovoran. Uzorak krvi može sadržavati mnoštvo eozinofila, vrste krvnih stanica koje se u povećanom broju nalaze kod mnogih alergijskih reakcija. Radioalergosorbent test (RAST) mjeri razine IgE specifičnih za pojedine alergene u krvi, što može pomoći pri dijagnozi alergijske kožne reakcije, sezonske alergijske upale nosne sluznice ili alergijske astme.

Kožni testovi su najkorisniji za određivanje točnih alergena. Za kožne testove, naprave se razrijeđene otopine ekstrakata drveća, trava, peludi, prašina, životinjskih dlaka, otrova insekta, hrane i pojedinih lijekova, te se pojedinačno, u malenim količinama daju u kožu bolesnika. Ako je osoba alergična na jednu ili više tih tvari, mjesto na kojem je inicirana ta tvar razviti će natečeni osip (nalik na urtikariju uz okolno crvenilo) unutar 15 do 20 minuta. Kada se kožno testiranje ne može učiniti ili je opasno, može se koristiti radioalergosorbent test. Oba su testa visoko specifična i točna, premda je kožni test obično nešto malo točniji i često, jeftiniji a rezultati se mogu očitati odmah.

Liječenje

Izbjegavanje alergena je bolje od pokušaja liječenja alergijske reakcije. Izbjegavanje tvari može značiti prestanak uzimanja pojedinog lijeka, montiranje klima uređaja s filterima za prašinu, protjerivanje kućnog ljubimca iz kuće, ili izbjegavanje uzimanja pojedine vrste hrane. Ponekad, osoba alergična na tvar koja je povezana s određenom vrstom posla, može morati promijeniti posao. Osobe s jakim sezonskim alergijama mogu razmisliti o selidbi u područja gdje nema alergena.

Druge mjere obuhvaćaju smanjeno izlaganje alergenu. Na primjer, netko s alergijom na kućnu prašinu može odstraniti iz kuće namještaj koji u povećanoj mjeri nakuplja prašinu, poput tepiha, draperija, tapeciranog namještaja; prekriti madrace i jastuke plastičnom zaštitnom folijom, zračiti i redovito usisavati prostorije; koristiti klima uređaje za smanjenje vlažnosti zraka koja pogoduje razvoju grinja i stavljanje vrlo učinkovitih filtera za zrak.

Budući da se neki alergeni, osobito oni koji se nalaze u zraku, ne mogu izbjeći, liječnici mogu koristiti načine sprječavanja alergijskog odgovora i propisati lijekove za ublažavanje simptoma.

Imunoterapija alergenima

Kada se alergen ne može izbjeći, postoji mogućnost imunoterapije alergenima (injekcije protiv alergije). Prilikom imunoterapije, male količine alergena injiciraju se potkožno u pomalo povećavajućim količinama, sve dok se ne dosegne doza podnošljivosti. Ovo liječenje potiče tijelo na stvaranje blokirajućih ili neutralizirajućih protutijela koja mogu djelovati tako da spriječe alergijsku reakciju. Konačno se može također smanjiti i razina IgE, koji reagira sa antigenom, u krvi. Imunoterapija se, međutim, mora provoditi pažljivo, jer prebrzo izlaganje prevelikoj dozi alergena može i samo izazvati alergijsku reakciju.

Premda se mnogi ljudi podvrgavaju imunoterapiji, a proučavanja pokazuju kako ona i pomaže, njezin omjer troška i učinkovitosti, kao i omjer opasnosti i učinka nisu uvijek povoljni. Neki ljudi i neke alergije odgovaraju na liječenje bolje od drugih. Imunoterapija se najviše koristi kada su ljudi alergični na pelud, grinje iz kućne prašine, otrove kukaca i životinjske dlake. Ne savjetuje se imunoterapija kod ljudi alergičnih na hranu, jer postoji opasnost od anafilaksije.

Postupak je najučinkovitiji kada doza održavanja injekcijama traje godinu dana. Liječenje se obično isprva poduzima jednom tjedno; većini ljudi kasnije je dovoljna doza održavanja injekcijama svakih 4 do 6 tjedana.

Budući da injekcije kod imunoterapije može pratiti nepovoljna reakcija, liječnici obično traže bolesnika da ostane u ambulanti barem 20 minuta nakon injekcije. Kihanje, kašljanje, crvenjenje, osjećaj peckanja, svrbež, gušenje, sviranje u plućima i urtikarija; sve su to mogući simptomi alergijske reakcije. Ako se razviju blagi simptomi, liječenje (tipično jednim od antihistaminika poput difenhidraminom ili klorfeniraminom) može zaustaviti alergijsku reakciju. Jače izražene reakcije zahtijevaju injekciju epinefrina (adrenalina)

Antihistaminici

Antihistaminici se najčešće koriste pri liječenju alergija (oni se ne koriste za liječenje astme). U tijelu postoje dva tipa receptora za histamin: histamin₁ (H1) i histamin₂ (H₂). Izraz antihistaminici se u osnovi odnosi na lijekove koji blokiraju histamin₁ receptore; poticanje ovih receptora histaminom dovodi do oštećenja ciljnih tkiva. Blokeri histamin₁ receptora ne smiju se pobrkati s blokerima histamin₂ receptora (H₂ blokeri) koji se koriste kod liječenja peptičkih vrijedova želuca i žgaravice.

Mnogi neugodni, ali relativno blagi učinci alergijske reakcije―suzenje očiju i nosa, svrbež kože―uzrokovani su otpuštanjem histamina. Puno su opasniji drugi učinci histamina, poput kratkoće daha, niskog krvnog tlaka i otoka grla koji može zatvoriti dišne putove.

Svi antihistaminici imaju slične poželjne učinke; razlikuju se većinom po svojim neželjenim ili nepovoljnim učincima. Većina željenih i općenito neželjenih učinaka uvelike se razlikuje ovisno o vrsti specifičnog antihistaminika i osobe koja ga koristi. na primjer, neki antihistaminici imaju jače smirujuće djelovanje, premda je podložnost ovom djelovanju različita. Ponekad se općenito neželjeni učinci mogu iskoristiti za povoljne svrhe. Na primjer, budući da neki antihistaminici imaju učinak zvan antikolinergičnim, koji suši sluznice, mogu se koristiti za ublažavanje curenja nosa uzrokovanog prehladom.

Neki antihistaminici se mogu kupiti i bez recepta, napravljeni su u kratko djelujućem obliku čije je otpuštanje u organizmu produljeno te se mogu kombinirati s lijekovima protiv kongestije, koji stišću krvne žile i pomažu pri otčepljenju nosa. Drugi antihistaminici izdaju se samo na recept i uz nadzor liječnika.

Većina antihistaminika uzrokuje pospanost. Zapravo, zbog svoga jakog sedativnog djelovanja, antihistaminici su jedine djelotvorne sastavnice mnogih sredstava za spavanje koja se mogu kupiti bez recepta. Većina antihistaminika također ima jako izražen antikolinergični učinak, koji uzrokuje zbunjenost, omamljenost, suhoću usta, zatvor stolice, poteškoće pri mokrenju i zamagljenje vida, osobito kod starijih osoba. Međutim, većina ljudi ne osjeća nepovoljne učinke i može rabiti lijekove koji se mogu dobiti bez recepta i čija je cijena manja od onih s manje izraženim sedativnim učinkom. Pospanost i druge nuspojave mogu se umanjiti započinjući s uzimanjem manje doze te ju postupno povećavajući sve do one koja je potrebna za nestajanje simptoma. Danas je dostupna skupina antihistaminika bez sedativnog djelovanja koja ne izaziva niti antikolinergične učinke. Ta skupina sadrži astemizol, cetirizin, loratadin i terfenadin.